Milka Trnina (19. prosinca 1863. – 18. svibnja 1941.) bila je hrvatska dramska sopranistica koja je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće stekla status apsolutne glazbene zvijezde. Nastupala je na najvećim svjetskim opernim pozornicama i surađivala s najistaknutijim dirigentima svoga vremena, a posebno ju je cijenio Arturo Toscanini, koji ju je nazivao “najvećom svjetskom umjetnicom”. U povijesti svjetske operne umjetnosti poznata je kao „velika, legendarna Trnina“ i tako je navedena u svim enciklopedijama.
Tijekom 24 godine blistave karijere ostvarila je oko 1200 nastupa, izvodeći 65 zahtjevnih sopranskih uloga. Njezina vokalna tehnika, izražajna muzikalnost i snažna scenska prisutnost osigurale su joj divljenje publike i kolega. Među njima je bio i proslavljeni tenor Enrico Caruso, koji nije skrivao oduševljenje njezinim nastupima.
Posebno se istaknula u vagnerijanskom repertoaru, briljirajući u ulogama Else (Lohengrin), Eve (Majstori pjevači), Sente (Ukleti Holandez), Brünnhilde, Kundry (Parsifal), Ortrud, Brangäne i Isolde (Tristan i Isolda). Njezine interpretacije tih uloga i danas se spominju kao nedostižni uzori. Veliku je slavu stekla i kao jedna od prvih interpretkinja Tosce. Tu je ulogu izvodila na praizvedbama u londonskom Covent Gardenu 1900. i njujorškom Metropolitanu 1901., a sam Giacomo Puccini nazvao ju je svojom “idealnom Toscom”. Kritičari su hvalili njezinu uzbudljivu glumačku snagu i savršenstvo pjevanja.
Debitirala je u Zagrebačkoj Operi 1882. godine u ulozi Amelije u operi Krabuljni ples (G. Verdi). Slijedili su stalni angažmani u vodećim opernim kućama u Njemačkoj i Austriji: Leipzig (1883. – 1884.), Graz (1884. – 1886.), Bremen (1886. – 1889.) i München (1889. – 1899.). U Münchenu je odlikovana titulom Kraljevske bavarske dvorske pjevačice. Nastupala je i u Bayreuthu, Pragu, Veneciji, Moskvi, Zürichu, Zagrebu i SAD-u, a najviše su je cijenili u Royal Opera Covent Garden u Londonu i u Metropolitan Operi u New Yorku.
Trnina je posebnu pažnju posvećivala svojim raskošnim kostimima, koji su pažljivo proučavani i izrađivani, a najbolje je dizajnirao Percy Anderson u Londonu. Izloženi su u Muzeju grada Zagreba, kao dio bogate zbirke predmeta iz njezine ostavštine.
Na vrhuncu karijere, 1906. godine, zdravstveni problemi – paraliza živca lica – prisilili su je na povlačenje s pozornice. Ipak, ostala je aktivna u glazbenom životu Zagreba. Po povratku u domovinu, 1923. godine postaje počasna članica Muzičke akademije i pročelnica Pjevačkog odsjeka, gdje je podučavala nove generacije opernih pjevača. Njezina najpoznatija učenica bila je Zinka Milanov, jedna od najvećih spinto sopranistica 20. stoljeća, koju je Trnina prepoznala kao svoju nasljednicu.
Preminula je 18. svibnja 1941. u Zagrebu, u 77. godini života. Iako nije ostavila tonske snimke, sačuvani su pisani zapisi, kritike i svjedočanstva koja potvrđuju njezinu iznimnu umjetničku veličinu. Smatra se jednom od najsjajnijih opernih pojava razdoblja Belle Époque.
Osim što je bila velika umjetnica, bila je i istinska humanitarka te prijateljica Nikole Tesle. Godine 1897. u zagrebačkom HNK-u pjevala je u operi Tannhäuser, a sav prihod od predstave darovala je Društvu za poljepšavanje Plitvičkih jezera. U znak zahvalnosti, jedan od najljepših slapova Plitvičkih jezera nosi njezino ime – Slap Milke Trnine, trajna uspomena na ovu iznimnu umjetnicu.
U svoj dnevnik zapisala je: “Iskustvo čini čovjeka bogatijim, ali srce time postaje sve siromašnije; nema sretna života, ima samo dana sreće; kad se s genijem udruži plemenita žena, svijetu je dvostruk blagoslov djelatnost njena. Treba biti plemenit!”